Marko Pogačar, Crna pokrajina

Drago mi je što ponovo imam priliku da radim dizajn za knjigu poezije Marka Pogačara. Prva je bila Portret s britvama, u izdanju Trećeg Trga, 2011. A sada za knjigu Crna pokrajina, Treći Trg, Beograd 2013.
Promocija:  Ponedeljak, 2. septembar, 20 časova, Knjižarnica Zlatno runo, Svetogorska 24 (preko puta Ateljea 212), Beograd.
...bilo je još nekoliko predloga, koji su mi isto dragi.

Cover design for poetry book Black Province by Marko Pogačar. Publisher: Treći Trg, Belgrade 2013.
I also did cover for his Portrait with Razors.
And two comps that I also like.

Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavljuje poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku. Urednik je u Zarezu i Quorumu te izdavačkoj kući VBZ. Bio je stipendista fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Internationales Haus der Autoren Graz, Récollets-Paris, itd. Prevođen je na više od dvadeset jezika.

-

Grickanje


Pišem te pjesme
milost u usta vjetra, sipi, košulje šume obješene
ako ne milost onda ptice za sačmom podivljale
deke preko kaveza konja, drhtavica u rukama, blagi sjaj
krzna-oka; siječanj navučen na godinu
kao rukavica

tako je, pišem te pjesme; šljive crvljivo cvjetaju
cestama pirkaju babe s umjetnim zubima, babe s uzorkom
tigra, njihove kose nose meke mirise zvijezda i brzih lakova
njihove kičme podnose godine, božanski pršljenovi
u tunel spleteni, njima maršira armija mrava

ja tako, pišem, kad mislim na tebe (mislim na tebe često)
vidim jednu konzervu deklariranu, nešto sitnim slovima pisano
samo unutra ništa, mrak dug kao dan u autobusu, širok
kao okovi. kada tu konzervu-tebe otvorim
na prsa legnu godine pasa u metal stiješnjenih, kao oprana kosa
lavež se raspe ramenom

ovdje ja sjedim i pozivam
kapi pčela da svojim žalcima kao jastuk za igle
to moje rame poškrope, da se žilama uspnu i u oči i tkiva nasele,
sjedim pozivam noć, noć-kino ulaznicu,
da me poklopi kao plava portirska šapka, kako čaša s debelim
dnom učas poklopi muhu. noć-okvir, kamion pšenice-noć,
šinterski obrt, opet odoli pozivu

ja ipak pišem te pjesme, gutam svoj jezik kao široki kaiš, slušam
kako se prašini spuštaju sitni češeri,
kako se zemlja muti u blato. kad se susretneš s mojim mislima
(s njima se susrećeš često) praznina tvoja odzvanja i pravi tragove;
kao pete u pustoj ulici kao kopita, bjesni djetlić u meni, kucka
trbuh pun tuđih satova

 -

O slabom vremenu


Nije to nikakvo proljeće.
samo se cvijeće izvija tupo iz svojih čašica
i pčele pjevaju linoleum i tepih vjetra. zrak,
dubok i težak, uvlači se pod trave i podiže
trbuhe miševa: ne prođe dan a oni
razgrnu tijelo kao zavjesu i raznesu
kosti i iznutrice. nije to nikakvo proljeće.
samo vode u rijekama rastu i smočnice
čekaju da ih ispuni pusta novost. gdjegdje bogovi
guču iz grobova, kao golubovi. i njihov narod
drugom narodu kopa oči, no noću, to se dešava
noću. po danu pupa i u grad se vraćaju ptice: žice
teške od pjesme i zemlja plodna od govana zatežu grlo.
živice pužu u nebo. konobari iznose stolove
i muhe upadaju u čaše. zeleno brzo uči svoj jezik –
pouzdan rječnik čempresa, slova bukvi i breza;
čak i zemlja pod noktima spremna je cvasti. ipak nije
to proljeće. nije to ništa. nema proljeća bez tebe, dosta je
dosta je bilo laži.